Prema legendi gradnja Inat ćuprije počinje krajem XVI i početkom XVII stoljeća. Legenda priča da je Gornja ćuprija napravljena odmah poslije Donje ćuprije u Stocu. U isto vrijeme Evlija Čelebija piše: ”1658. godine izbio je ponovo ustanaku Anadoliji, pa je Porta preduzela sve mjere da ga uguši. U to vrijeme glavni zapovjednik u Stocu bio je beg koji se morao odazvati sultanu da ide na vojsku. Pokupi beg sve iz Stoca što imade ja glavu, ja snagu i ode na vojnu. Čim je beg otišao iz Stoca, u Stolac je došao neki Trtak iz Ljubinja i ujutro osvanuo vlast. Premetnuo se s puščetinom kroz Stolac s petnaestak njegovih vojnika čiji je vakat došao. Težak je to vakat kad ima vlast onaj s puškom u ruci i praznom glavom na ramenu. Hodajući po Stocu na Donjoj ćupriji nađe Isah-Neimara i Ristu kako skidaju skelu. Trtak je tada pozvao Isaha da pravi ćupriju ljepšu od begove, na gornjoj ili sjevernoj strani Stoca. Jest da sila Boga ne moli, ko će praviti fukari ćupriju, ko li čekati bega kad se vrati, a samovolja u Stocu. Gluhovode caruju. Tvrd se komad zalomio. Isah je mislio kad mora više graditi ćupriju da načini nešto da valja, pa će i begu milo biti, a i ja se neću svoga rukodjela stidjeti. Predloži Trtku da napravi ćupriju ko burmu, po burme na suncu, a druga pola u vodi. Trtak neće ni da čuje: Hoću ćupriju koja ima više oka nego begova. Argati počeli jaziti Bregavu, a Isah i Risto u brdo da traže majdan za kamen. Počeli ćupriju, pa gradi, pa pravi, pa pravi i bogami je načiniše. Dok su pravili, smisliše osvetu. Načiniše oka više nego u begove ćuprije, ama svako oko je heravo, ja manje ja više, a u onije s kraja jedna noga dopire do vode, a u onog drugog naslonjena u brdo. Trtak to nije ni primjetio, k’o prazna glava. Slavio je heftu dovršavanje ćuprije, jer osta spomen kad se i on u Stocu pitao. U Anadoliji je završena vojna. Beg s vojskom dođe u Stolac. Isah i Risto da mogu utekli bi pod zemlju. Znaju oni da će beg od svakoga tražiti što je radio. Majstore je sila natjerala, pa što će im beg. Tako su oni razmišljali. Ama pravde nema. Kad je beg vidio ćupriju, odmah na Veliku tepu tupan i telal. Sakupi se narod cijelog Stoca. Misle da će beg kazivati šta je sultan naredio i kako mu je na vojni bilo. Umjesto toga beg poče kažnjavati, sve redom ko je god šta učinio što njemu nije po volji. Pred svijetom beg naruži i nabruči majstore i naredi da im se udare falake. Tako je izgrađena Inat ćuprija. Odavno nema bega ni Trtka, nema ni Isaha ni njegovog majstorluka, ali u Stocu stoji stara ćuprija čudnog izgleda za oko, ali interesantna i lijepa za dušu.
Podgradska ćuprija je prva stolačka ćuprija na koju se dolazi u grad idući iz Mostara. Predpostavlja se da je pravljena početkom XVIII vijeka. Most je bio vrlo lijep i smatran je najljepšim mostom u stolačkoj čaršiji. Bio je vitkog izgleda i gracioznosti. Most je oporavljen 1898. godine, opravkom i dogradnjom (proširenjem) djelimično je izgubio svoju ljepotu i eleganciju. Podgradska ćuprija ima dva zasvođena lučna otvora različite veličine koji se oslanjaju na jedan stub u rijeci. Taj različiti raspon i visina lučnih otvora daju mostu osnovni asimetrični oblik. Stub ima trokutasti uzvodni završetak. Ovaj most takođe je vezan za interesantne objekte koji se nalaze u njegovom okruženju. Iznad njega nalazi se lijepa panorama starog grada koja djeluje kao kulisa. Oko mosta nalaze se kafane, dućani, mlinica i džamija. Kad čovjek ulazi u čaršiju preko tog mosta zadivljen je njegovom čarobnom ljepotom. Ima dosta predanja i legendi, a jedno od tih predanja je o nekom mladiću koji je namjeravao da posjeti Stolac. Prije polaska otac ga je posavjetovao: Pazi sine, kad budeš ulazio u Stolac da ne oslijepiš. Drugo predanje govori o poznatom stolačkom begu Mehmed-begu Rizvanbegoviću sinu Zulfikar kapetana stolačkog. Mehmed-beg je bio prvi i jedini kapetan Hutova, a Safvet-beg Bašagić ubraja ga među znamenite Bošnjake i Hercegovce u Turskoj carevini. U narodu je bio poznat kao Hadžibeg ili Hadžun. Bio je naprasite ćudi kao mladić i došao u sukob sa ocem i bratom i pošao u svijet. Čuo je za zemljaka Ahmedpašu Džezara koji je tada vladao u Siriji, zaputi se tamo i stupi u njegovu svitu. Ahmet-paša Džezar imao je presudan uticaj u formiranju Mehmedbegove ličnosti. Ahmed-paša Džezar bio je porijeklom Hercegovac, po mjestu rođenja bliski susjed Mehmed-bega, rođen u Fatnici, mjestu između Stoca i Bileće, odlikovao se viteštvom i ratničkim umjećem.Kad je vladar jedne pokrajne u Siriji Ahmed-paša Džezar tražio od svojih oficira da mu izrade plan fortifikacija: kula i tvrđava oko njegove pokrajne, i obećao velike nagrade. Kad je taj vladar izabrao najbolji plan i pozvao onoga koji ga je izgradio da ga nagradi, pred njega je stao nepoznat čovjek – stranac, i rekao da je on izradio taj plan. –A ti, ko si? – pitao je vladar. Ovaj mu je odgovorio da je iz jedne daleke zemlje, da je iz Hercegovine, da je iz Stoca. Vladar mu nije vjerovao i stao je da mu postavlja pitanja: Koja rijeka teče kroz Stolac? – Bregava! – odgovorio je Stočanin. – Šta ima na lijevoj obali Bregave gdje ona izlazi iz Stoca? – ima jedna stara smokva! – Ima li na toj staroj smokvi jedna grana koja ide ustranu? – pitao je vladar. – Ima – odgovorio je Stočanin. – Ljuljaju li se djeca o toj grani? – Ljuljaju! – I ja sam se ljuljao kad sam bio dijete. Vjerijem ti da si iz Stoca. Iz Stoca sam i ja. I ovo ti mogu reći: Ti si izradio najbolji plan, ti si pametniji i od mene. Daću ti nagradu i narediti da te odmah istjeraju iz moje zemlje. Ne možemo nas dvojica – s one grane, u istoj zemlji. Ko se ondje zaljulja daleko skoči! Ova legenda nastala je, kažu stari Stočani, pored Podgradske ćuprije na smokvi koja je nikla iz starih zidina ćuprije.
Ćuprija Sare Kašiković (Djevojačka ćuprija) nalazi se na desnom kraku Bregave iznad Inat ćuprije, idući prema Begovini. Most je na jedan svod čiji je luk segmentan, sličan polukrug. Građen je od poluobrađenog kamena i izveden ustaljenim formama domaćeg graditeljstva. Sa južne nizvodne strane nalazi se ugrađena ploča na kojoj s ćirilskim natpisom piše da je most Sare Kašikovića pravljen 1896. godine. Sa sjeverne uzvodne strane nalazi se čuvena plaža Kreševac. Most je privatno vlasništvo kojim se ide preko Bregave u baštu. Ovaj most napravljen je pored hotel ”Evrope”, a vlasnica je bila Sara Kašiković.
Legenda govori: Zaljubila se Sara u svog komšiju Salku koji je stanovao na drugoj lijevoj strani obale. Čuo otac Sarin da mu se kćerka zaljubila u inovjerca i udade je na silu za drugoga. Sara je kasnije uspjela u životu kao ugostitelj i snalažljiva žena i napravi na onom mjestu gdje se sastajala sa Salkom ugostiteljski objekat kome dade ime hotel ”Evropa”. Hotel je imao visoko potkrovlje sa dvije sobe i dva mala prozora sa kojih je Sara uvijek gledala na drugu stranu obale i čeznula za Salkom. Jednog dana, dok je gledala sa prozora, dosjeti se da bi trebala da napravi i ćupriju na pomen svojoj velikoj ljubavi Salki. Što je sanjala to je i odsanjala. I tako nastade Djevojačka ćuprija. Na ovom mjestu i danas se mogu vidjeti zaljubljeni parovi kako gledaju u rijeku Bregavu. Tako i danas kruže legende o najljepšim ćuprijama u Stocu, a trajaće dok god bude Stočana i Stoca.
Legenda govori: Zaljubila se Sara u svog komšiju Salku koji je stanovao na drugoj lijevoj strani obale. Čuo otac Sarin da mu se kćerka zaljubila u inovjerca i udade je na silu za drugoga. Sara je kasnije uspjela u životu kao ugostitelj i snalažljiva žena i napravi na onom mjestu gdje se sastajala sa Salkom ugostiteljski objekat kome dade ime hotel ”Evropa”. Hotel je imao visoko potkrovlje sa dvije sobe i dva mala prozora sa kojih je Sara uvijek gledala na drugu stranu obale i čeznula za Salkom. Jednog dana, dok je gledala sa prozora, dosjeti se da bi trebala da napravi i ćupriju na pomen svojoj velikoj ljubavi Salki. Što je sanjala to je i odsanjala. I tako nastade Djevojačka ćuprija. Na ovom mjestu i danas se mogu vidjeti zaljubljeni parovi kako gledaju u rijeku Bregavu. Tako i danas kruže legende o najljepšim ćuprijama u Stocu, a trajaće dok god bude Stočana i Stoca.